..Tamburica..
Brončana žica,u pozadini potiho
za srce grebe tamburica.
Dira me u duši, dok od suza bez
zraka se pomalo gušim.
Pomno notu tu pratim, uz jauk, u
prošlost na trenutak da se vratim.
Samo da mi dalje svira i dušu
ranjenu neka mi dira..
Za sve nas, za sve njih, uz tamburicu
želim da svira ovaj stih.
Pustite me da plačem i u prošlost
davnu da budem vračen.
Svirajte mi tu brončanu žicu,
svirajte mi moju tamburicu..
..Prosjak..
Gledam ga kako prosi, gledam,
kako život u ponor ga polako nosi.
Pružam mu kovanicu koju imam,
samo da svoju savjest ne zaklimam.
Izbjegavam mu oći, jer osjećam da
će mi život njegov kroz misli proći.
Možda je on otac ili nekome sin.
Ali nikako da se pomirim s tim,
da živi kao od cigarete dim..
Danas ga vidim tu, a sutra, jel
živ ili je ispario tko zna...
Dok ja čekam znak da krenem
dalje, on prosi kao da mu je
to stručno zvanje..
..Prijatelji..
Svaki stih poklanjam tebi.
Svaku noć iznova te sve
više kraj sebe želim.
Ne mirim se s time da
nam nije više kao prije.
Nema više te čari,pogleda,
dok sjedimo skupa na kavi.
Isprazne priče prijateljstva u
stvarnosti se pretvaraju u
klasična bijegstva..
Želim ti sreću uz dužno
poštovanje, mislim da je vrijeme
da se krene dalje.
Prijateljstvo?za nas vjeruj,
nemoguće stanje..
..Sad..
Kao stara krošnja ozebla
po hladnoj zimi,
gol sam,i osjećaja svojih se
nimalo ne stidim.
Znam da te želim,osjećam te,
zbog tebe najdraža živim.
Volim te, samo želim tvom
osmijehu da se divim,
noćne sate uz tebe da smirim.
Bez tebe najdraža nema mene,
uz tebe sve loše na najbolje
samo od sebe krene..
Pruži mi ruku, dopusti mi da te držim,
za tebe snove svoje da sve srušim,
da pokažem javi da mi nisi samo u glavi..
Budi mi san, budi mi java, budi mi stvarnost..
Budi moja sada....
..Tišina..
Isprazne misli, svi su se kao,
nekako skupili, stisnuli.
Tišina, neugodna tišina.
Na radiju baš taj tren ništa ne svira.
Svi u nekakvim brigama,
putujemo svojim mislima,
tražimo riješenja našim
problemima.
Nema niti rijeći niti glupih
tema...
Samo na trenutak nas
obuzela tišina, da sve u glavi
posložimo, da nam sve poslije
napokon štima...samo trenuak..
samo kratka beščutna tišina...
..Ti..
Kao svijetlo dana budiš
me dok sanjam.
Kao noćna tama vodiš me
u san bez imalo srama..
Želim te kao oslonac dok
spavam, da znam da si tu,
kraj mene, dok te sanjam..
Krajićkom oka da te gledam
dodir tvoj po tijelu svom da
osjećam. Kao trava dok se na
vjetru njiše, kao povjetarac
da mi za vratom dišeš..
Želim te u snu, želim te u javi
samo na tren, samo mi se pojavi....
..Samo ti..
Opet si ljuta,opet smo odvojeni,
nismo skupa. Vrijeme kao da
ne zeli proć, samo ti zelim zazeljeti
slatku laku noć.
Ne puštaš me niti u san, vidim,
ovu noć bez tebe, opet, sasvim sam..
Samo da mi glazba svira,
nota da mi srce nježno dira.
Svijetlo polagano prigušujem,
samo želim da se glazbom
zaglušujem, želim da mi do
samog kraja nježno odsvira
da zaspem u želji tvog dodira,
tvog zagrljaja.....
..Stihovi..
Stihovima vas tražim da prekinete
sve te bešćutne laži.
Stihovima vas molim da se pokajete,
jer se za vas još uvijek netko moli.
Stihovi su moja nada moja radost
moja zadnja snaga.
Stihovima vas korim, da ljubavi pružite
svojim najmilijima s manje boli.
Stihovi su samo riječi, samo moje riječi
kojima ću vam sve svoje misli reći
..Put..
Životni put ili samo mala kritika ?
Sve je to samo besmislena politika.
Predstavljamo se kao patnici suvremenog doba,
pišemo samo srcima, bez smisla, monologa ili dijaloga.
Samo isprazni stihovi naših osjećaja, gluma ili
dvolična spajanja u jednoga iskrenoga, poštenoga.
Želim početi od nule,želim shvatiti te sve njihove jadne navike i glume
Možda mi tad postane jasno.
Čemu laži i dvoličnosti i to još onako ponosno, onako strastveno
Zanima me taj cilj, tko se hrani sa svim tim..
..Samo promjena..
Postavljam se iznad vas,
danas to mogu danas samo to znam.
Okrenuo sam novu stranicu,
samo sam bacio u zrak staru kovanicu.
Počinjem prakticirati jednostavno,
ili se osjećam danas samo sretno.
Možda sam pao jos niže, a tko zna
mozda sam sad jos više.
Krećemo sve iznova s manje mašte i snova,
više jave ili kao knjiga napisana neka nova
..Samo dio..
Samo djelić tuge samo djelići te glupe velike puzle,
okružuju me kao da sam dio nekakve kuge.
Da sam nesto pogriješio da sam se postupkom svojim
nekome višem zamjerio.
Sve se urotilo kao da me crni oblak samo poklopio.
Sve snage su uperene protiv mene,
Gomilaju se prošla sranja sve te bolne teme,
osjećaj tuge nepokolebljivo svom snagom na mene
kao vlak krene.
Karta nikako da bude stornirana,
želja nikako da postane u javi formirana.
Dosta mi tuge i svakojekog jada, ostaje mi samo
želja da se riješim tog bešćutnog gada,
samo da se ta strana zla više nikad ne javlja
..San..
Sanjam taj dan, gdje glazba svira
kao posljednja violina..
Dan kada sam suncem obasjan.
Kada sam voljen za ono što jesam.
mjesto gdje napokon nisam sam,
gdje želja ili raj nisu samo san,
nego samo jedan moj običan dan..
Iščekujem takav dan..
Zauzvrat poklanjam svoj život,
svoj nadobudni san..
..Jutarnja kava..
Jutarnja kava polako odlazi kvragu.
Došli pametnjakovići i melju gluposti
onako na punu snagu..
Interesantno je da niti jedan nažalost
nije u pravu, ali jednostavno mi se
ne da ulaziti u njihovu raspravu
sjedim sastrane i pocinjem umirati
od smijeha. Rasprava je sad počela
na temelju nekih glupih zdjela.
..Ajme..Dolazi sad do onog dijela gdje
oboje zvuče kao dva kretena..
Samo sam htio kavu popiti u miru,
a sada, zbog njih idem na posao u
klasićnom zivčanom stilu..
..Psihički sadist..
Optužili me da sam psihički sadist
a samo želim da se ne okrene drugi list,
da ne dođe do toga da se izgubi čar,
i govorna sloboda.
Nisam li ja svoje mišljenje imao, pa sam oćito
prema nekima pretjerao ili meni nejasno
nekome nešto skrivio ?
Dok je sve puno glume, po iskrenima se najviše kune.
Ne želim o tome,nije niti mjesto niti vrijeme da se
tim putem trenutno krene...
Nekad je bolje pobjeći, neke stvari jednostavno
niti ne izreči, bolje da ostane tajna,nakako nam
budućnost tada svijetlija, možda sjajna.
Tu i tamo se okrenuti i pitati " Šta je moglo biti ?"
Nego danima jadan, potišten, tugu osmijehom kriti...
Pazi na slovo, na tu rijec,nekog zaista može
u srcu boljet, može istinski kao žar zapeć,
dok za tebe je samo igra, to slovo, ta čudna riječ..
..Tuga..
Gledam sva ta tužna lica.
Osmijeh ne vraća niti ruža, niti bijela golubica.
Sve je utihnulo niti snovi nisu više bajka, niti idila.
Samo suza potajno se rukama,dlanovima skriva.
Više niti plakat nije teško, ulazi nam u naviku,
kao normalno nešto,kao svakodnevna pojava.
Kao da je gluma, samo teče bez imalo milosti
ili djelića razuma.
Kidaju se polako veze s stvarnim životom, klonemo
duhom, gubimo smisao za vanjskom ljepotom.
Zatvaramo se u naš svijet, gdje tuga i bol imaju
puno toga nam za reči. Gdje nije nepoznato hoću
li večeras sam u krevet leći, hoće li suze opet po
jastuku kao rijeka teći
Prepuštam crnim mislima da me dio po dio svijetlu oduzimaju,
gubim nadu da bijeli anđeli išta u vezi toga poduzimaju.
Ne prepuštam se toj kolotečini s njom se borim,
možda se izbavim, bolje da išta radim nego da
samo stojim....
..samo par riječi..
U par riječi toliko toga ti želim reči :
Ti si jutarnji san, ti si najljepšoj vili u ogledalu odraz.
Zbog tebe krv i vrije, ti si ta koja me u hladnoj noći grije.
Ti si mi predivan san, kraljica, kojoj nosim sebe kao dar.
Moja prva jutarnja misao, moj cjelodnevni smisao.
Moja si logika, moja najveća moralna podrška,
LJubavi ti si mi sve, zbog tebe kraj jako daleko mi je.
Zaustavila si mi vrijeme, misao, non stop samo tebi
želi da krene.
Polako si me navukla, u srce moje kao miš u rupu se zavukla.
To je slično samo tebi,nemogu bez tebe, daj više kreni,
samo kreni prema meni..
..Dokaz..
Vodi me u pustinju da se zaželim vode.
Dopusti mi da se zaljubim da vidim
kako boljet to sve može..
Daj mi oduzmi dah, da nemam niti malo
zraka ispod kože..
Izbavi me iz ove prokletinje samo da vidim
da se ipak izbaviti može..
U zadnjim trenutcima samo Tebi kao i
svi se obraćam, jer znam i toga sam svjestan
ako netko može, znam da to si ti Bože..
..Bijeg..
Svira naša pjesma..
Soba mi nekako postaje mala, postaje mi tjesna..
Molim Boga da ju netko stiša da ju ugasi.
Prije nego se sjetim svih dobrih stvari,
prije nego me ludim netko proglasi..
Izlazim iz stana, samo da ne prokrvavi
stara zašivena rana, da se ne sjetim tvog
lica, tog lijepog sjaja,onog divnog osjećaja..
Polagano niz stepenice idem van.
Vraćam se u stvarnost, da mi nisi u mislima
java niti san. Samo da izađem, samo da nisam
trenutno sam......samo, samo želim van....
..Pitanje,pitanje i samo pitanje..
Nije li ponekad samo bolje staro hipijevsko skitanje..
Danas u svemu tražite prokleto pitanje..
Nije niti čudo da se ubijate kad
se zasipate pitanjem na pitanje.
Daj malo živite,malo manje se krivite,
a još manje cvilite..
Isfurano je više to ,"ima li smisla više život moj"?
Dal da idem dalje.. bla bla bla.. Samo sranje..
Samo me zanima jel mi u banci pozitivno trenutno
stanje. Nisam materijalist ali sam normalan i realist.
Zašto se zakapat u crno kad je vedar dan, gle
i sunce je čak izašlo van.. Mene pukne jedan
nostalgičan dan a i za to je uvijek kriv neki datum
ili samo nekakav san. Dok ste vi gori iz sata u sat .
Nije sve crno, crveno i bijelo ima još brdo boja između.
Samo pogodi boju koja opisuje želju tvoju, i stih
sam krene, osmijeh na obraz polako svane kao
sunce poslije svake pomračine..Već ste i smrti dosadili..
Zbog vas su je nadređeni s dopusta vratili..
Dajte joj malo mira,zaposlite anđela da vam na
harfi pomalo, kao meni svira...
..Naša hitna..
Sjedim u čekaonici,tmurnost.
Svi izgledamo blijedo,ludi.
Kao da smo u klaonici.
Kao da nismo više ljudi.
Iščekujemo vijesti dok oni
samo žele u pušionicu sjesti.
Kako su samo odvažni kad ih
trebaš.Samo si im broj svršten
po iskaznici u njihov neki društveni sloj.
Odmahnjuje rukom,maše kartonom,
izderava se na sestre a one kao
da su pred bogom,kleče i ližu
s punim plućima i voljom.
Dok mi izgledamo u čekaonici
kao siromasi oni misle da su
u nekoj nazovimo to .."iznad klasi"..
Dragi moji bez nas nebi bilo vas,
a da nema vas nebi sad pizdio i
trenirao živce na sav glas..
(posvečeno vinogradskoj,za njihovu
noćnu smjenu dana 13 na 14.01 2008)
..Anđel smijeha..
Budi moj anđeo smijeha.
Ispovijedi me mog jadnoga grijeha.
Ne budi smrt koja iza čoška
samozatajno vreba, kao duh,
kao prokleta sjena.
Nasmij me, ma nek me i nema.
Samo me nasmij kao da je zadnja
kazališna scena. Mislim da nije puno,
sve mi se drugo čini nevažnim.
Samo me nasmij samo to od
tebe anđele, tražim..
..Žalba..
Prije sam imao druge stavove.
Opravdavao svakakva djelovanja,
imao razlicita ponekad besmislena
razmišljanja.Izazivao sam tada puno vraga,
danas,očito to je razlog zašto noćima
ne spavam.
Gledam u svoju sjenu,samo čekam
da zlodusi po moju dušu polagano krenu.
Da mi to sve dah oduzme jer znam
da tamo gore za mene baš nitko
neće i nemože da se zauzme.
Ja vas to niti ne molim,protiv vas svih
ustrajem, protiv vas se borim,
znam,sam si svoju obranu krojim.
Zbog ničega se ne kajem, ponosno iza
svoga djela pred vas sve tu stajem.
Oprost ne tražim,svjestan sam svega,
niti ikome od vas za kraj takvo što dajem.
Samo budi pravedan sud, primi na
znanje da sam tad bio klinac,zvrkast,
pomalo lud...
..Samo mir..
Trenutak spoznaje.Trenutak
prave sudbonosne zavrzlame.
Vrata se zatvaraju,duhovi
se samo zlobni pretvaraju.
Crnilo je jedino šta vidiš.
Mrak je ono čemu se najviše
diviš. U njemu tražiš znak,
da se polako napokon smiriš,
Trenutak mira dok mi šum
vjetra polako dušu dira.
U glavi dok mi glazba potiho
posljednji valcer samo
za mene satima svira.
Samo tišina,bol kao sjena,
sama od sebe je za mene
napokon minula.
..Samo ti pišeš..
Stvarno cijenim tebe i svaku riječ tvoju.
Sve najbolje o tebi mislim i uz tebe,
Bez obzira na sve, stojim..
Rijetko tko me tako razljuti
Ili čak nasmije, u trenutku
Kao da s tobom jednostavno
Sve ravno mi je...
Obožavam kad se porječkamo,
Kao da nam se mišljenja razilaze,
A oboje znamo da ista dijelimo.
Zatvorenost nam je mana, a tko
Zna možda nam je baš to vrlina.
Mozda je baš to ta tajna koja
Nas spaja... Oprosti ako sam te
Ovime uvrijedio, samo sam misao
Tebi, vjeruj zasluženo, poklonio...
..Kurva..
Dolazim u razne dileme.
Ono, šta da obučem, kamo
Da danas krenem... Pustit
Ću lanac van pa nek si misle svi
Da sam samo neki bosanac,
Koji izlazi danas sam.
Obući cu hlače na crtu jer ipak
Promoviram Bossove cipele u špicu.
Ludo ću se provest, možda i kojeg
Komada kući dovest... Krasno je,
Dok ne dode sve na naplatu, a tad
Za plakanje mi je sigurno već kasno.
Koliko me košta ta gluma, za tu noć?
Recimo da ću gladan, ovaj mjesec ,
Pješke naravno proć,
Ali briga me, ipak sam bio kurva
Samo za jednu noc.
..Ponos..
Suznom kišom ponosno slovo pišem.
Satima provjeravam i mozgam da li da
Istinu svoju zapisem,
Da dijelove svoje sablasti, svoga uma,
Na papir prenesem. Da me prozovete
Luđakom novog stoljeća, nove ere.
Poštujem samo jednog Boga, Isusa svoga,
Samo braću i sestre naroda hrvatskoga.
Zar sam zbog toga rasist, fašist, da me se mrzi
Kao da sam sotonist.
Zar griješim ako ju toliko volim?
Zbog života njihovih
Koračam lagodno po toj slobodi.
Za mene su se borili, za mene
Krv su svi oni svoju prolili.
Zašto ne cijenite to? Pustite me da ju
Veličam, da ju toliko volim, ja vas ništa drugo,
samo to molim. Cijenite, poštujte branitelja
Tog, kao brata, sestru, majku ili oca svog.
Poštujte mene, i moje razmišljanje ponosno.
Iskazujem slovom samo dio sebe i sve ovo...
..Agresivac..
Napadam sve živo i mrtvo,
Takav mi je danas dan, nisam htio
Ali izgleda da me nesto kao puklo.
Trazim opravdanje u gluposti,
Da se na nekome istresem.
Samo da mi se ne zamrači i da se u
Tome svemu ne zanesem...
Bojim se tog osjećaja, tog mraka,
A onda, kud koji mili moji.
Jer za očekivat je da idiot tad
Pravdu kroji.
..Moderni intelekt..
Cijenim čovjeka kojeg vidim
Onako u duši da je pametan
Više nego majmuna koji citira
Sokrata, a ne zna niti koja je on
Godina...
Zar je takva jadna potreba
Da svi budemo pametni, jer po
Meni, kada te ludim svi pomalo
Skroje, poslije smrti, tek tada se tvoje
Pameti broje.
Zato ti svoje pametne i dalje citiraj,
A kasnije ćemo vidjeti čije se
Pameti broje, Sokratove ili tvoje.
Nemoj biti samo intelektualac.
Budi kao i oni, inovator i naravno
Znalac.
..Realnost..
Počeo sam samo pisati tekst.
Samo da mi se ne izgubi onaj, onaj pravi
Moj kontekst, kojim želim dokazati
da jednostavno nema
Objektivnosti u pisanju jednostavnih
I banalno glupih stvari,
Samo da stil ostane isti, da ne gubi
Pomalo svoju čar, a za sve drugo
Pa ionako je kriva samo moja narav...
Riječ, koja svojim tijekom krene sama od sebe.
Slovo se jednostavno kao mali kotačić u satu pokrene,
Oživi samo tu, gdje jos nitko kročio nije,
Samo moja glupost ili pokoje bajne
Idile, ljubavi ili smrti sve je samo
Privremeno stanje svijesti, kao da na tren
Jednostavno ležimo, beživotno sami na
Zabačenoj cesti... U biti, svi smo samo sebični.
I na kraju, naravno, senilni jer tko bi se htio sjetiti
Svoje gadosti, svoje recimo, mudrosti, radije sve
Potkrijepimo s dobrom pričom, super herojskim
Krajem i bezuvjetnu ljubav opet primam od svih i nikome
Ju naravno više ne dajem. Bit ću gad do samoga kraja.
Tko zna jel uopće i ima s one strane raja.
Barem znam ako ništa drugo da me se poštovalo za života
kao samoga cara..
..Zanimljiv dan..
Sviće novi dan. Na posao
žurim opet kao i svi van.
Četvrtak je,kao i svaki drugi
monotoni dan. U nadi
sam da ce danas biti
zanimljivo, jer opet nisam
imao baš nikakav san. Opet
sam blejio kao krava jer
nikako da mi se cijelu noć
spava..
Idem možda je stvarno to taj,
tko zna,,zanimljivi dan..
